Ćirilica ● Latinica    
slajd01.jpg

1774438461 98534e9b 8084 4339 aa44 53db696a141f i 960x600

Postoje susreti koji nas podsjete da vrijeme nikada ne može u potpunosti razdvojiti ljude koji su nekada dijelili iskrene trenutke i da ih može ponovo sastaviti tamo gdje najmanje očekujemo.Tako su se, nakon 65 godina, dvije školske drugarice Zagorka Tapušković i Bosa Novaković, ponovo srele, ne na ulici mladosti, već u tišini Doma starih „Grabovac“ u Risnu. Vrijeme je ostavilo tragove na njihovim licima, ali nije uspjelo izbrisati ono najvažnije, uspomene, smijeh i neraskidivu nit prijateljstva koja je čekala pravi trenutak da se ponovo probudi.

Zagorka Tapušković iz Kotora koja je stanarka doma starih dvije godine, poželjela je da podijeli priču o tome kako su se dvije drugarice prepoznale,jer je kako kaže, ovaj susret za nju bio nešto jako značajno.

-Jednog dana pošla sam u sobu kod jedne prijateljice. Drugi put kada sam otišla kod nje žena koja je bila u krevetu pored njenog, ustala je i kazala mi: „Vi i ja se poznajemo“. Ja sam joj odgovorila „može biti“. Ona je na to uzvratila „baš se dobro poznajemo“. A pošto ja uvijek naglašavam ako je neko odozgo, reči mi jedan grad,na šta se ona nasmijala.I onda sam je prepoznala. Bosa je počela plakat, a i ja sam zaplakala.. i od tog dana, nakon 65 godina ponovo se družimo. Ona se rano udala, i znala sam da se udala i ko joj je muž jer sam ga poznavala,ali drugo ništa o njoj sve ove godine nijesam znala-kaže Zagorka ne krijući sreću.

1774438459 img 0742

Kazuje da je njena drugarica Bosa rodom iz Bjeloplavića, iz Danilovgrada i da su se upoznale u tadašnjem Titogradu gdje su pohađale Ekonomsku školu.

-Dok smo bile učenice ona me vodila kod njene bake u Danilovgrad.Baš smo se lijepo družile.Išle smo u ekonomsku školu u tadašnjem Titogradu, tamo je bio internat za sve srednje škole.Bilo nas je iz svih krajeva Crne Gore, ja jedina iz Boke. I bilo im je čudno, pola bi me razumjeli, pola ne bi..-prisjeća se sa osmjehom Zagorka.

Kaže da je ovo primjer da su čuda moguća, pa i kada nam se čini da je nešto nemoguće.

-Iz školske klupe, pravo u dom, u postelju jedna pored druge. Djeluje nevjerovatno, ali evo moguće je- dodaje Zagorka.

Naglašava da je ovaj susret bio jedna u nizu dobrih stvari u Domu starih „Grabovac“.

-Sigurno je da se nikada ne bi srele da nijesmo obije došle u dom. Mala priča ali jedan veliki i značajan događaj i za mene i nju-zaključila je Zagorka, koja kaže da joj je u domu lijepo i ima sve pohvale za ovu ustanovu i osoblje.

Preuzeto sa: Susret dvije školske drugarice nakon 65 godina u Domu starih „Grabovac“ u Risnu

Međunarodni dan Socijalnog rada obilježava se svake godine, trećeg utorka u mjesecu martu, sa ciljem podizanja svijesti o socijalnom radu i priznavanje truda kolega koji rade na unaprijeđenju života, socijalne pravde i jednakosti. Njihov doprinos našem društvu je neizmjeran.
Ove godine, obilježili smo ga zabavom uz karaoke i tortu u dvorištu ustanove. Takođe, obilježili smo i rođendane korisnika sa odjeljenja psihogerijatrije za mjesec mart.

JU Dom starih "Grabovac" i ove godine se odazvala tradicionalnoj manifestaciji "Torta za osmijeh" koju organizuje Dječiji dom "Mladost" u Bijeloj.

Zadovoljstvo nam je biti dio ovakvih aktivnosti, koje izmame osmijeh na licima djece i njihovih vaspitača.

JU Dom starih „Grabovac“ učestvovala je na jučerašnjem Zimskom kotorskom karnevalu, kojim su završene Tradicionalne zimske kotorske karnevalske fešte. Naša ustanova je nastupila sa dvije grupne maske. Pod prvom maskom, „Astronauti“, uz poruku „Nikad nije kasno za nove galaksije“, defilovali su korisnici i stručni radnici Doma. Druga maska, pod kojom su defilovali korisnici i stručni radnici našeg Dnevnog boravka za odrasla i stara lica, nosila je naziv „Treća doba-četvrta dimenzija”.

Naši korisnici su u pratnji stručnih radnika prisustvovali manifestaciji "Škaljarska večera", koja se tradicionalno održala u Domu kulture Škaljari.

Korisnici su uživali u kulturno-umjetničkom programu i konzumaciji autentičnih kulinarskih proizvoda.

Proteklu sedmicu iskoristili smo da enterijer ukrasimo fototapetama.

Takođe, na rekostruisanoj portirnici smo postavili novi logo naše ustanove.

Za ustupljene fotografije zahvaljujemo umjetniku i našem sugrađaninu Ranku Marašu.

Kotor: Fizioterapeut u Domu starih „Grabovac“ Emil Luković o inovativnim pristupima u radu

„Knjiga o meni“ i terapijski robot Paro su glas osoba sa demencijom, onda kada pamćenje počne da slabi. Posebno su važni kao most između tih osoba i njihove porodice, zaposlenih u ustanovi, jer čuvaju životnu priču čovjeka, njegove uspomene i sve što on jeste. Na taj način, čuvaju podršku očuvanju identiteta i dostojanstva – priča Luković

1767389426 ko i 960x600

U Domu starih „Grabovac“ u Risnu primjenjuju inovacije u pogled u mehanizma rada sa osobama oboljelim od demencije, i to dva pristupa, „Knjiga o meni“ i terapijski robot Paro. ,,Knjiga o meni“, čiji autori su Emil Luković i psihološkinja Biljana Cimbaljević ima za cilj da bude glas osoba sa demencijom, onda kada pamćenje počne da slabi. Posebno je važna kao most između osobe sa demencijom i porodice, zaposlenih u ustanovi, jer čuva životnu priču čovjeka, njegove uspomene i sve što on jeste. Na taj način, čuva podršku očuvanju identiteta i dostojanstva. Ova knjiga je u redovnoj primjeni u JU Dom starih ,,Grabovac“, od 1. oktobra prošle godine. Koordinator fizikalne terapije Emil Luković objašnjava da demencija nije samo bolest pamćenja, već promjena čitavog života.

– Utiče na misao, pokret, emociju i svakodnevni ritam. I dok svijet traži lijek, mi smo željeli da pronađemo načine da se sačuva čovjek u svemu tome. Tako su nastala dva projekta koja na prvi pogled djeluju potpuno različito. „Knjiga o meni“ je topla knjižica puna uspomena i priča i Paro, foka-robot iz Japana koji reaguje na dodir, glas i emociju, kojeg trenutno u Crnoj Gori ima samo naš dom – kaže Luković. Pojašnjava da knjiga i Paro, na različite načine, imaju isti cilj, a to je da donesu dostojanstvo, sigurnost i toplinu osobama koje žive sa demencijom.

1767389389 ko 2

Robot Paro, FOTO: Ivana Komnenić

– Kada je riječ o knjizi, odnosno malom priručniku, možemo reći da je to kao prostor u kojem osoba sa demencijom ne gubi ono što je čini jedistvenom. To nije medijski dokument, već mapa života, čime se osoba bavila, šta voli, kako voli da joj se priđe, koje navike i rituale nosi sa sobom. Osoba više ne može da izrazi svoje potrebe, a ovaknjižica postaje njen glas. Unjoj se nalaze podaci o porodici, voljenim osobama, kulturi, običajima, uspomenama, ali i smjernice za medicinsko osoblje, šta osobu smiruje, a šta uznemirava. Na taj način demencija prestaje da bude samo „ zaborav“, a postaje priča o očuvanju identiteta i dostojanstva – kaže Luković.

Paro robot je tehnologija koja diše emocijom, robotski ljubimac u obliku male foke, razvijen u Japanu. 

– U sebi ima senzore za dodir, svjetlost, zvuk, temperaturu i pokret, i reaguje poput živog bića: pomjera glavu, proizvodi zvukove, „traži pažnju“. Na prvi pogled izgleda jednostavno, ali efekat je dubok. U radu sa osobama koje žive sa demencijom, Paro smanjuje anksioznost, agresiju i osjećaj usamljenosti. Kontakt s njim podstiče lučenje oksitocina – hormona bliskosti, i povećava neurotrofni faktor (BDNF), koji doprinosi obnavljanju neuronskih veza i kognitivnih funkcija. Kada osoba mazi Paroa, ne smiruje se samo srce već se aktivira i mozak – objašnjava Luković.

U praksi, kaže on, Paro i „Knjiga o meni“ nijesu suprotnosti.

– Jedno predstavlja dodir tehnologije, drugo dodir papira i sjećanja, a oboje vraćaju ono što demencija najviše uzima,osjećaj bliskosti. Zajedno pokazuju da rad sa demencijom ne mora biti hladan, medicinski proces. On može biti topao, kreativan i pun ljudskosti. Kao što je rekla dr Elaine Eshbaugh, profesor gerontologije na univerzitetu Sjeverna Ajova i jedan od eminentnih stručnjaka u oblasti demencije:„Osobe sa demencijom nijesu samo pacijenti. Oni su učitelji koji nas uče empatiji, strpljenju i smislu odnosa. U vremenu kada svijet trči, rad sa osobama koje žive sa demencijom uči nas da usporimo. Da gledamo, da slušamo, da budemo prisutni.“ „Knjiga o meni“ i Paro robot su naš način da spojimo nauku i emociju, pokret i nježnost, tehnologiju i ljudskost. Jer, demencija ne mora da znači kraj priče, ona može biti poziv da je čitamo zajedno, polako, s više pažnje – zaključuje Luković. 

Preuzeto sa: Osobe sa demencijom su učitelji empatije i strpljenja - Pobjeda

Naš YouTube kanal

Po izboru

Najnovije

Trenutno nema novih videa.

Live stream

Trenutno nema live prenosa.